Psihološki triler “Žena u prozoru” (streaming na Netflixu od 14. svibnja) baca problematičnog, nepouzdanog pripovjedača u zamršenu misteriju nakon što svjedoči nasilnom zločinu. Jedini problem: tko jedva obraća pažnju, razotkrit će misterij i veliko “otkriće” u prvih 10 minuta. Ukratko: Anna (Amy Adams) je agorafobična žena koja živi sama u New Yorku. Kako nije mogla napustiti svoj stan, ona počinje špijunirati svoje nove susjede, samo da bi svjedočila uznemirujućem činu nasilja. Gary Oldman, Anthony Mackie, Brian Tyree Henry i Julianne Moore također glume. Pošteno upozorenje – iako ova recenzija neće sadržavati nikakve kvareče parcele, bilo bi razborito savjetovati sve one koji namjeravaju gledati ovaj “Stražnji prozor” prije nego što pročitaju ovu recenziju. To ima manje veze s tim koliko je ovaj recenzent “pametan”, a više s činjenicom da su snaga ovog filma njegovi psihološki elementi, a ne misterija ubojstva. Neka se zna: pokušaji nadmudrivanja misterija oduzimaju cijelu zabavu promatranju misterija. To je osobna sklonost kada je u pitanju gledanje bilo kojeg filma – međutim, tajnoviti žanr poziva na određeni stupanj publike. Sve što je reklo: ‘Žena u prozoru’ itekako daje ruku vrlo rano – već u “uvodnim minutama”. I iskreno, ovo oduzima puno zabave gledanju filma, čineći ostatak filma beskorisnim. Sama premisa filma obećava neki nasilni događaj, pri čemu Anna pokušava uvjeriti sve oko sebe da nije sve u njenoj glavi. Iako film ne otkriva sve slučajno, nespretno izvršavanje te osnovne premise u osnovi samo ostavlja publici mogućnost da vrlo lako zaključi koji će lik doživjeti neku strašnu sudbinu – i koji je lik to vjerojatno “učinio”. Iako osnovna izvedba filma razotkriva misteriozne aspekte, “Žena u prozoru” u potpunosti uspijeva istovremeno predstaviti Anni užas strašnog događaja – i potpunu sumnju u njezine misli. Film započinje s tim da Anna živi odvojeno od otuđenog supruga i kćeri, baveći se osakaćujućom agorafobijom, čuvajući se nuspojava svog psihofarmaceutskog režima i povećanog pijenja. Film uvijek drži publiku za petama kad je u pitanju točno ono što je stvarno i što bi moglo biti samo u Aninoj glavi. Svaka čast ovdje pripada uvijek strašnoj Amy Adams, čija se izvedba neprestano koleba između njezine sigurnosti u ono što ona zna da je istina i niza pitanja koja je podrivaju kao vjerodostojnu svjedokinju.
